On I oNa

Jednoga dana u novinama je osvanula priča
da se djevojka zbog ljubljenog mladića ubila.
Prije smrti poslala mu je oproštajno pismo:
’’Dva svijeta mi smo,
nikada skupa mogli biti nismo.
Bio si mi sve na ovome svijetu…
Voljela sam svaki dio tebe,
i zbog toga proklinjala sebe.
Pratila sam svaki korak tvoj
i priželjkivala da si moj, samo moj…
Zbog tebe sam zamalo ubila
dok te je druga pred mojim očima ljubila.
Svake noći;
u mislima su mi bile tvoje plave oči.
Htjela sam te preboljeti,
htjela sam te prestati voljeti,
htjela sam te zaboraviti pomoću pića,
al’ sam te opet osjećala u svakom dijelu svoga bića.
Čim sam te ugledala: crna kosa, plave oči…
Znala sam: zaboravit te nikad neću moći….
Zbog tebe sam morala kroz pakao proći
i do ove točke doći.
Bio si mi ljubav prva,
a ja za tebe od te ljubavi niti mrva.
Nosila sam te u krvi,
a sad će njome da se hrane crvi.
Kad se vrate lastavice jata
više neće biti mojih ruku da se smjeste oko tvoga vrata.
Molim te shvati; svu sreću želim ja ti
Al ne želim više sama čekati sumorne zore,
ovo je jedini izlaz iz ove noćne more.
Znaj da te ne krivim ni za što,
voljela sam te ti mene nisi i to je to!
Samo te jedno molim povremeno mi na grob donesi jedan mali cvijet!’’
Nakon 2 dana u novinama osvane druga priča.
Na grobu dijevojke nađoše leš mrtvoga mladića.
Obitelj što je donijela cvijeće svojim mrtvima
našla ga je s nožem u prsima.
Kad je došla policija i uspostavila mir
u njegovoj ruci našla je krvavi papir…
’’I ja sam volio tebe,
al’ me ovaj život sjebe.
Gadim se sam sebi
jer pravu ljubav nisam mogao pružiti tebi.
A volio sam te svjedok mi je Bog
sad kad te nema kao da nemam nikog svog.
Gurao sam te stalno od sebe,
jer nisam htio uništiti i tebe.
Nisam htio da patiš.

_____________________________________________________

On je imao plave oci i smedu kosu. Voljele su ga mnoge djevojke koje su ga poznavale. Ona je bila vrlo zgodna i lijepa. Imala je plavu uvijenu kosu i crne oci. Oni su zajedno studirali matematiku i bili su najbolji prijatelji. Jednog dana desilo se nesto neocekivano. Ona je volela njega a on nju. Tog dana su vezbali matematiku i slucajno se dotakli rukama. On je stisnuo njenu ruku a iz ociju mu je sijala ljubav. Uzeo je komad papira i napisao joj “VOLIM TE”,ona je uzvratila pre pomisli da ce se naci u njegovom zagrljaju. Sledeceg dana bili su vise nerazdvojni. Dosao je raspust a ona je zelela da ga provede kod svojih. Spakovala je torbu i otisla na autobusku stanicu. Tog dana je on zurio na kolodvor. Ona je stigavsi sela na klupu i cekala. Autobus se zustavio a iza njega je izasao on noseci u “CRVENI KARANFIL”.Ona je tek ted svatila da je zaljubljena i da ga voli. Tog dana je on ima telefonski poziv. On joj je rekao”Ja te volim,ali mi je majka tesko bolesna i trebam se vratiti kuci nemoj da se ljutis, pisacu ti kad stignem!”U tom glasu je primetila nesto lazno. Plakali su. Cekala je od njega pismo i dobila ga je. Otvorila je pismo i pocela da cita “Oprosti mi sto sam te tako ponio prema tebi, ali ja volim nju. Ona je moja devojka s kojom sam se zabavljao pre tebe i ona sada boluje od LEOKEMIJE. Kao sto znas to je neizleciva bolest. Ostaje joj jos nekoliko dana zivota. Volim je shavti dok ona umire,umirem i ja. Ja ne zelim da ona umre. Molim te shvati volim nju i ona mora ziveti. ON”Ona je citala pismo,a suze su joj se slivale niz lice. Rekla je da ce mu se osvetiti. Udace se za drugog a njemu ce poslati pozivnicu na vjencanje. Tako je i bilo. On je citao pozivnicu a srce mu se cijepalo od bola. Uzeo je sve tablete sto je imao i popio. Zatim je uzeo da pise pismo :”Tvoje pismo me je iscjepalo do dna. Nisam mogao da te prebolim “VOLIM TE”. Pisem ti sad kad te najvise volim. Kad budes citala ovo pismo ja vise necu biti na ovom svietu. Voli njega kao sto si volela mene. Zivi zivot koji sama ti ja bacio. Volim te kao sto cu te voljeti na onome svijetu. ON”Ona je dobila pismo bas na dan vencanja. Usla je u sobu sama u beloj vencanici i pocela da cita pismo. Plakala je i proklinjala je samu sebe sto je to uradila. Uzela je papir i napisala: “Izvini ali sam se morala ubiti! ONA”.Na beloj vencanici se prolila krv boje karanfila koji joj je on poklonio u znak ljubavi. Pistolj je cvrsto drzala u ruci. Bila je mrtva i vezana za karanfil. Bila je rasuta po podu a cvijet joj je bio priljubljen uz usne.

_________________________________________________________________

Živjela je ovdje, u dolini Save
oči su joj bile kao more plave…
Zabrinuta žuri cijeli dan
jer je njenom dragom danas rođendan…

Zabrinuta i sretna na tren je stala
preko puta njegova stana…
…i tad iziđe mladić lijep ko prvog dana…

…ali u trenutku kočnice zaškripe
i mladićev uzvik : “PAZI!!”
…ali njegovu dragu tad auto zgazi…

Ona sad leži uz rasuto cvijeće
njeni zlatni snovi nikad ostvariti se neće…

Mladić se sad pita,
što mu život pruža?
Bezbroj praznih snova i…
pet krvavih ruža.

__________________________________________________

Srecna sam i vesela kao malo dijete kada ti cujem
glas.Priznajem, uvijek mi iznova klecaju koljena i stalno se iznova
zaljubljujem u tebe, a znam da te volim.

Pozelim da sam vazduh i da sam tako uvijek kraj tebe dvadeset i cetiri
sata.Ne, ne bi bilo previse, jer koliko te volim dvadeset i cetiri sata
zajedno je premalo.

Sjecas li se kako je skripao snijeg pod nasim nogama, dok je duvao
sjeverac, a nama je bilo pretoplo.Eh, kako smo setali dok su jesenje
kise lile, a ti si govorio da oblaci nisu sivi, vec zlatni, gledajuci u
moje oci.

Cini mi se da jos uvijek, svakog trenutka mastam pod zvijezdama kao u
onim ljetnim nocima i da svojim zeljama mogu dodirnuti Mjesec.I da, cini
mi se da smo tek sada zajedno i priznajem, srecna sam i ponovo se
zaljubljujem u tebe.

___________________________________________________________

Vojnik je na prvoj strazi smene. Ceka pismo od voljene. Jednog dana pismo stize da voljena slsbo dise. Ja zamoli kapetana na osustvo mjesec dana kapetan je bi dobar osustvo je odobrio. ja izlazim iz bojnice, svojoj dragoj do bolnice, u bolnici nikog nema casna sestra krevet sprema, ja zamoli casnu sestru gde su vrata od moga zlata, tvoga zlata vise nema prekrila je crna zemlja, ja izlazim iz bolnice svijoj dragoj do grobnice na grbnici zumbul plavi umrla je od ljubavi. Na zumbulu sitno pise mene dragi nema vise, idi dragi trazi srecu vratiti se vise NECU.😦

_________________________________________________________________

Kad na crkvi čuješ zvona,
ljetni dan će biti…
Digni pogled prema nebu,
nemoj žalost svoju kriti…
Ti nećeš znati što znači ta zvonjava
reći će ti prijatelj:
“Umrla je ona”

Nemoj se plašiti sanduka tamna
ni pokrova crna što jezu budi…
Rukom polako pomiluj mi kosu,
da si me volio,
neka pomisle ljudi…

Na grob mi dođi u predvečer dana
kad noć otvori svoja krila…
Pogledaj sliku na ploči i reci:
“Voljena, nisi ti kriva.

___________________________________________________________

Kazu da su se voleli mnogo bio je od nje stariji mnogo.i kada su murekli da ce joj upropastiti zivot rekao je da ce je zauvek napustiti.Molila ga je da ostane cak je i plakala samo da ne ode. On je rekao da ce joj pisati mnogo.
1)pismo-stiglo je dan dva nakon rastanka:pisao je da mu je tesko bez nje.
2)pismo-stiglo je mesec dana nakon rastanka:pisao je da je uspeo da nasmeje sunce.
3)pismo-stiglo je godinu dana nakon rastanka:pisao je da vreme cini svoje i da se puno smeje.
4)pismo-stiglo je pet godina nakon rastanka:pisao je da je bolje sto su se rastali ako bi ih neko vide rekao bi da mu je ona cerka a on njoj otac.
5)pismo-stiglo jedeset godina nakon rastanka:pisao je”ti ces oprostiti sto sam se ubijo dva dana nakon naseg rastanka jer nisam mogao da zivim bez tebe” Ovo pismo su ti pisali moji prijatelji da bi bolje podnela RASTANAK.

________________________________________________________________

Sećam se da si plakala kad je dan mog polaska došao,
obećala si da ćeš me čekati i ja sam sa osmehom pošao.
Vreme je sporo teklo i rat je dugo trajao,al znao sam
da ćeš me čekati zato sam i do kraja izdržao.
Došao je kraj rata i ja sam se vratio,da se sve
promenilo još nisam shvatio.
Ne,nisi me čekala…tvoj muž je kažu bogat i lep,
a ja sam se iz rata vratio bez jedne ruke i potpuno slep.
Svakoga dana na uglu ulice tvoje prosim,
sa kapom u ruci,a ti i ne slutiš ko sam…..
Već poznajem glas tvoga sina i hrapav hod malih nogu…
Kad prođeš pokraj mene pred tobom krijem svoj lik,
dok krijem suze od tebe da ugušim očajan krik.
I uvek kada si prošla,uvek si mi nešto dala,
a ja ni jednom da skupim hrabrosti i kažem ti “hvala”.
I godine tako prođoše,na uglu i dalje prosim,
sam sa svojom kapom koju još uvek nosim.
Danas se sećam tvojih suza kad je dan mog polaska došao…
obećala si da ćeš me čekati i ja sam sa osmehom pošao….😥

_______________________________________________________________________

Decko je devojci dao izazov da zivi dan bez

njega.Uopste bez komunikacija i rekao je ako polozi. Volece je zauvek. Devojka
se slozila. Nije mu slala poruke niti ga zvala ceo dan. bez znanja da njen
decko ima samo 24h da zivi zato,sto pati od raka.ona je uzbudjeno otisla kod
njega kuci sledeci dan. Suze su pale kad je v…idela …njenog
decka kako lezi na carsavu sa porukom sa strane:uspela si bejbe,mozes li svaki
dan tako ??? ♥😦

__________________________________________________________

Noćas jedna djevojka u sobi sjedi sama,sve oko nje je pusto,sve je pokrila tama.
Noćas sve je tužno i vlada tišina,jer u srcu njenom postoji praznina.
Noćas nema zvjezda,a i mjesec se skrio,jer ovu noć on vidjeti nije htio.
Noćas ona sama za stolom plače i pije,ispija još jednu iako zna da ne smije…..
Noćas su gorke ove čaše vina,a na dnu svake ostaje gorčina.
Noćas ova djevojka neizmjerno pati,gdje je pogriješila nikako da shvati.
A u kutu sobe svoje sjedi dječak jedan,neznajući koliko je njegov život vrijedan.
Ne,taj dječak ni ne sluti što se zbiva sada,što je u stanju napraviti jedna djevojka mlada.
Njegovo srce nije hladno jer je barem iskreno bilo,pa je toj djevojci na kraju prvu istinu otkrio.
A zbog te istine ona sada crno vino pije,ne može podići glavu jer suza za suzom se lije.
Mnogo je toga u životu prošla,mnogo se toga zbilo,ali nikada kao večeras nije joj tako teško bilo.
Previše je boli da bi mogla dalje,nošta se neće dogoditi samo jedan život manje…
Prije nego šta ode i ugasi se kao svijeća napisat će par redaka da je se barem netko sjeća…..
“Dragi moji težak je i okrutan život prema meni bio
sve ono šta sam željela on je meni uskratio.
Sve vas koje sam povrijedila za oproštaj sad molim ,
bez obzira što je bilo znajte da vas jako volim…
Ali sada moram poći jer nemogu dalje više,
molim vas ne dopustite da sjećanje sve izbriše.
Slomio je srce moje,a da to ni znao nije,
neka živi,neka voli i bez mene nek se smije.
Nije kriv što odlazim,što svoj život dajem Bogu,
al’ bez njega ništa neznam ni živjeti ja ne mogu.
Jer još pamtim njegove riječi kojim je rekao sve,
al’ nije bio hrabar da mi kaže “ne volim te”.
I zato nikada nemojte najboljeg prijatelja zavoljeti,
jer ni sami niste svjesni koliko to može boljeti!”

A dječak i dalje sjedi za svojim stolom pognuta lica neznajući da upravo umire
njegova najbolja prijateljica.

_______________________________________________________

oči krvave, crvene kao sunce pred zalazak. jedini krivac za to crvenilo su SUZE. plačem al ne zbog tebe, ne zbog nas, ne zbog onog sto je bilo.plačem zog ovog zivota. ovog tamnog zivota u kojem nema svjetla.plakala sam jer mi se plakalomala lampica u mojoj sobi gori,od dima oči još više suze,sjedim sklupčana u ćošku poput neke luđakinje. pored mene stoji naša slika,pepeljara puna opusaka, i jedna cigara ciji žar se vidi u toj tamnici. nož u mojoj ruci. samo sekunde me dijele do smrti. do tog nepovratnog svijeta.samo te male sekunde. i onda još jednom za kraj prelistavam svoj život kao neku nepoznatu knjigu. i na jednoj stranici vidim sretnu zaljubljenu djevojčicu, a na drugoj stranici uplakanu i tužnu. a na trećoj vidim plašljivu djevojčicu,koja je sama. e to je bila moja cijela knjiga vrteći  te tri stranice.povlačim dim duboko ga uvlačim, bojeći se ispustit ga.možda je on zadnji.a onda vidim tužnu curu kojoj nije ni do čega. gledam našu sliku poljubih je po zadnji put. a onda onim oštrim i snažnim nožem pređoh preko plavih vena. tako duboko kao da sam zaplivala u njima. krv poče slijevat se, poput vodopada preko moje ruke. izgleda tako lijepo preko moje blijede kože. izgleda mi zahvalno jer sam je oslobodila sve patnje. polako curi prva kap tog crvenog vodopada pada u krilo. tako je lijepa. jedan ubod nije dosta. Uzeh još jedna dim onako krvavom i cigara pograva. povukoh ga brzo i oslobodih. uzeh onaj krvavi nož i povukoh još jednu, al ovu dublje i jače. krv na sve strane. onako hladna klizi niz moju ruku. krvave oči zamagliše hladno mi je.sklupčah se, onu krvavu ruku prebacih preko naše slike. prispavalo mi se, legoh i zatvorih oči. na usnama riječi volim te. a srce zeli da se nikad vise neprobudim.

__________________________________________________________

Djevojka i momak se voze na motoru…
DJEVOJKA: “Nemoj tako brzo voziti, smanji…”
MOMAK: “Ne, bas nam je dobro.”
DJEVOJKA: “Nije mi dobro, molim te…”
MOMAK: “Kazi mi da me volis…”
DJEVOJKA: “Volim te i ti to znas.”
MOMAK: “Zagrli me…” (djevojka zagrli momka)
MOMAK: “Skini mi kacigu sa moje glave i stavi sebi na glavu, molim te…”
SLIJEDECE JUTRO U NOVINAMA:
“Motor je imao saobracajnu nesrecu, jer su otkazale kocnice.
Na motoru su bile dvije osobe.
Jedna je poginula, a jedna prezivjela…”
A PRAVA ISTINA JE:
Momak je na pola puta shvatio da su kocnice otkazale, ali nije zelio da kaze djevojci. Zelio je posljednji put od nje cuti rijeci VOLIM TE, i posljednji put osjetiti njen zagrljaj. Zatim joj je rekao da stavi njegovu kacigu, jer je znao da ce onda ona prezivjeti… iako je to znacilo da ce on poginuti…
VOLIO JU JE VISE OD SVOG ZIVOTA…
Sutradan je djevojka presjekla vene…
VOLeLA GA JE VISE OD SVOG ZIVOTA…
_____________________________________________________________

Bio jedan dečak koji je mrzeo svoju majku zato što nije imala oko.Nije želeo da mu majka dolazi u školu jer bi mu se druga deca rugala.Jednom kada je zaboravio novac ,majka je došla u školu da mu je da,al on se sakrio.Tražila ga je ali ga nije našla,pa je novac dala jednoj gospođi da mu je da.Kada je došao kući izderao se na majku,a ona je samo ćutala i plakala.I tako je sin odrastao,oženio se,dobio decu i odselio se u Singapur.Kada mu je majka došla na vrata deca su počela da vrište,a on ju je oterao.Posle par dana sinu dođe pismo da se u njegovom selu ordanizuje porodični ručak.On reče ženi da ide na službeni put.Kada je došao u selo,ušao je u kuću svoje majke,video je na stolu pismo posvaćeno njemu.U njemu je pisalo:IZVINI ŠTO SAM TE OSRAMOTILA PRED DRUGOVIMA,IZVINI ŠTO SAM TI RASPLAKALA DECU.JA SAM SADA BOLESNA U KREVETU I NIKADA SE NEĆU DIĆI:IMA NEŠTO ŠTO TI NEZNAŠ.I SADA ĆU TI TO REĆI:KADA SI BIO MALI IMAO SI UDES.IZGUBIO SI OKO.JA SAM HTELA DA MOJ SIN GLEDA NA SVET SA OBA OKA.PA SAM TI DALA MOJE OKO.OPROSTI ZA SVE ŠTO SAM TI UČINILA…!

______________________________________________________________________

Kad ona bjesno ode od tebe(PRATI JE),kad te pogleda u usta(POLJUBI JE),kad te gurne ili udari(ZAGRLI JE I NEPUŠTAJ),kad poćne da te psuje(POLJUBI JE I RECI JOJ DA JE VOLIŠ),kad te ignoriše(POKLONI I JOJ SVU SVOJU PAŽNJU),kad te povuće(POVUCI I TI NJU),kad je vidis nesređenu,u najgorem izadnju(RECI JOJ DA JE PRELJEPA),kad je vidiš kako plaće(ZAGRLI JE I NEPRIĆAJ NISTA),kad nasloni svoju glavu na tvoje rame(PODIGNI JOJ GLAVU I POLJUBI JE),kad je uplašena(POLJUBI JE),kad ti kaze da ti je lijepa bivša djevojka(VJERUJ DA JE LIJEPŠA OD NJE),kad ti ukrade omiljeni kačket(DAJ JOJ GA DA GA ZADRŽI),kad ti neodgovara duže vrijeme(RECI JOJ DA JE SVE OK),kad ti kaže tajnu(NIKOME NI RIJEČ),kad te gleda u oči(NESKREĆI POGLED,DOK ONA TO NE UĆINI),kad ti kaže da joj nedostaješ(ONA OSJEĆA BOL),kad joj polomiš srce(BOL NIKAD NE ODE),kad proćita ovo(ŽELI DA I TI PROĆITAŠ),nikad je ne zovi ribom jer LIJEPA ILI SLATKA je mnogo bolje reči,RECI JOJ DA JE VOLIŠ VIŠE NEGO ONA TEBE,KAD JE LJUTA ZAGRLI JE I NEPUŠTAJ —-ZATO ŠTO ĆE SE POSLIJE 10 GODINA ONA TEBE SJEĆATI,IZAĐI S NJOM,DAJ JOJ DOZNANJA DA TI JE STALO DO NJE,POLJUBI JE NA KIŠI…
_____________________________________________________________

Djewojka upita decka:”DA LI SI ZALJUBLJEN U MENE”?
On odgowori:”NE”!
Da li sam lijepa:”NE”!
Da li sam u twom srcu:”NE”!
Da te napustim da li bi plakao za mnom:”NE”!
okrenula se tuzna i krenula da ode od njega
ON je zagrli i rece:”Ja mislim da ti nisi lijepa-ti si prelijepa”
”Ti nisi u mom srcu-ti si moje srce”
”Ne bi plakao kad bi me ostawila-umro bih”
…Jednog dana djewojka mu je rekla da ima bolest srca,on je zagrlio i poceo da place..kad je krenula na operaciju i kad je trebala uci u awion nije se ni pozdrawio s njom!!
Kad je dosla kuci oporawljena s operacije nije ga widjela,pa je pitala mamu gdje je??a mama joj je odg:”zar ne znas ko ti je dao srce”:(:(

______________________________________________________

Cura: Danas idem na operaciju srca,bojim se jako.
Dečko: Ma ne brini se, bit će sve u redu!
Cura: Moram ić, sad je operacija.
Dečko (u suzama) Ajde ljubavi,volim te i neboj se!
Cura: (poslije operacije) Mama gdje je on?
…Mama: Zar ti nisu rekli tko ti JE DAO SRCE?
Cura: ISUSE! :/:/
Mama: Ma zajebavam se, ošo je srati .

_______________________________________________________

Jednog kisnog dana Tea je setala ulicom grada.Bila je u mantilu i cizmama,koje nisu bile takve da bi je zastitile od kise.Voljela je da se seta po kisi.Uvijek je govorila da joj pomaze da otkloni svakodnevne probleme.

Tea je bila ucenica, i imala je petnaest godina. Bila je odlican djak, dok nije srela njegove plave oci i dok jedno drugom nisu rekli “zdravo”. Od tog dana su njeni vidjeli da se sa njom nesta desava. Pocela je da se sminka i oblaci suknje i haljine do tada je nisu mogli izvuci iz farmerki.

A onda je njen otac nasao Kristijanovu sliku u fijoki. Od tada nije smijela da izlazi napolje. Kada joj je kasnijo autobus, roditelji joj nisu vjerovali.
Tea je svakoga dana bila tuznija i tuznija, nije ga mogla izbaciti iz glave, jer joj se pricestio za suze. Jos se nisu ni poznavali a znali su da pripadaju jedno drugome.
Zajedno su setali po kisi, a odma bi Tea rekla “hajmo pod nase drvo”. A onda bi dugo sjedili na klupi ispod drveta i pricali.
To je trajalo sest mijeseci.
Sest mijeseci sunca, ljubavi, nezaboravne ljubavi.
Onda su Teu poceli pratiti, a ona je razmisljala o samoci. Pocela je da prica Kristijanu, al je on sve najmanje od nje krio. Zatim je sjedila u svojoj sobi i pokusavala da prica sa svojom majkom, ali ona nije marila za nju. Mama je progovorila sa Teom, a Tea je rekla “cujes li kako se lijepo i tiho cuje”.
Kristijan je stalno cekao na klupi ispod drveta, ali Tea nije dolazila. Nije je bilo, i kad bi neko pitao za nju, svi su cutali.
Tea se potpuno promjenila. Drugarice su joj rekle da Kristijan odlazi iz grada. On govori “tu sam nasao i izgubio srecu”.
Voz je kretao u 14.00 sati. Ona se vracala iz skole, nije otisla kuci vec na stanicu. Nasla je voz koji je trebao krenuti i nasla je i njega, pune oci suza. Vidio je Teu i iskocio, cvrsto je zagrlio. Oboje su plakali. Kristijan je rekao “stacemo Tea, sta da radimo, da bi smo zivjeli srecno?”. Ona ga je gledala i njegove plave oci, a suze su joj postale teget.
Cutala je i jecala.
Voz je vec krenuo “zbogom Tea, mozda cemo se nekad sresti. Ja odlazim a ti znaj da te jos uvjek volim”.
Dugo je mahao, a ona je stajala i dugo mahala za vozom. Nekako je nasla put do kuce i odma je otisal u svoju sobu.
Odlucila je da se ubije. Kad su joj roditelji otisli na posao, jos je uvjek sjedila u svojoj sobi i razmisljala. Bio je Petak 13. Usla je u kupatilo i pustala toplu vodu u i usla u kadu. Pocela je histericno da se smije drzeci zivot u rukama, dok je umirala govorila je Kristijanovo ime.
Tea je polako i sigurno koracala u smrt.
Otac je usao u kupatilo i poceo je da vice “ja sam kriv za sve, za sve!”. “Ja sam je ubio!”. Zena ga nije razumila, ali kad je dosla pala je u nesvjest.
Dosla je hitna pomoc, ali je bilo prekasno.
U njenoj sobi su nasli pismo, pisalo je:
Petak 13
Dragi Oce
“Nemoj da se ljutis na mene. Ovo je bilo najbolje i najlakse resjenje. Nije me bolilo. Moj Kristija je otisao iz grada a ja za uvjek iz ovoga svijeta. Vi ste jos mladi. Ako budete imali kcerku, daj te joj ime Tea. Neka ima ono sve sto nisam ja imala. Neka bude srecna.

I poslije svega VOLI VAS VASA TEA”.

Dan poslije Teine smrti stiglo je pismo od Kristijanovih roditelja, pisalo je:
Subota14
Draga nasa Tea
“Kristija nije vise ziv. Od kada se vratio, djelovao je nikako, izgubljeno. Bio je petak 13. Ovdje je padala kisa, nije htjeo da ponese kisobran, neznam zasto. Drug mu je rakao da se skloni sa puta zato sto su kola nailazila, Kristijan ga nije poslusao i kola su ga udarila. Na smrt nam je rekao: “Ja moram svojoj Tei, on me zove.”
Dao mi je adresu da ti napisem DA TE JE PUNO VOLJEO.
Kristijanovi Roditelji

Otac i majka su dobili cerku i nazvali su je Tea. Imala je sve sto Tea nije.

___________________________________________________

Sjedila je sama na klupici jedne škole. Oci su joj bile vlazne, a na celu se ocitavale bore tuge, tuzne stvarnosti. Njegov lik je lebdio pred njenim ocima. Nasmijano bice bez bola, bez tuge, kao u snu… Okrenula je prvu stranicu dnevnika s zeljom da barem u mislima bude s njim, u njegovom toplom zagrljaju… Bilo je vec kraj ljeta kad su poceli izlaziti. Išli su u istu školu samo je on bio godinu dana stariji. Kad je pocela nova školska godina bili su stalno zajedno i nestrpljivo su cekali zvona. Sve je tao brzo prolazilo… Okrenula je trecu stranicu dnevnika gdje je pisalo: “NOVA GODINA 31.12” Sklopila je dnevnik. Te veceri trebao je doci. Minute su prolazile, ali on se nije pojavio. Uskoro je bilo pola deset. Digla se sa klupice, na kojoj je sjedila. Polazeci kuci, cula je njegov glas, objašnjenja, isprike, suze, smijeh i poljupce. Sve je opet bilo u redu, sve je zaboravila u njegovom zagrljaju, iako je znala da laze… Nije htjela pokvariti Novu Godinu!!! Uskoro su poceli ljetni dani. tiho je rekao “Htio bih ti nešto reci” Znam, ne trebaš mi ništa reci!!! Ostat cemo prijatelji! Iako je boljela ta rijec. Dugo bi u noci plakala, a kad bi ujutro ustala jastuk bi bio mokar od suza… Bio je raspust. U razgovoru s prijateljicama bi ga zaboravila, al cim bi razgovor prestao, tko zna po koji put bi okrenula svoju posljednju stranicu dnevnika koji bi je vracao u stvarnost!!! Opet je pocela škola. Više nije bilo one Ane koja bi nasmijavala cijeli razred, postala je povucena, zatvorena…. Nije bilo onih smedih ociju koje su otkrivale nemir i veselje. Ana se ponosila, al nije vidjela kada bi joj netko rekao da je djevojcica. Ponekad bi joj bilo drago kad bi bila u njegovom društvu. Jednog dana svi su se skupili u hodniku. Tamo je bio i njegov razred. Anin najbolji frend slavio je rodendan. Dobacivao je Ani: “Ana, što je s onom smedom djevojcicom, zar je umrla??? Gdje su one vesele smede oci???” Ona mu je prišla, njezno ga zagrlila i rekla: “Nikad nemoj zaboraviti onu smedu djevojcicu, koja je umrla…!!!” Odmaknula se da bi mu i drugi cestitali, a onda je ugledala njega… Nervozno je gasio cigaretu, a kad bi podigao glavu, pogledi bi im se sreli. Frend joj je dobacio lutkicu koja joj je ispala iz ruke. Ana je napravila korak nazad… Bio je to posljednji korak zivota. Pred njom je bila nepomicna dubina smrti, svi su vrisnuli vidjevši je kako pada niz stepenice, a ona nije cula nijedan jauk, nijedan jecaj… Krv joj je oblila lice. Ana – Ana – culo se jecanje prijateljica… Osjetila je da joj je netko podigao glavu… Otvorila je oci i ugledala njega… Nije mogla zadrzati suze… Tiho mu je šapnula “ZBOGOM” i krenula u potpuno nepoznati svijet… Onaj dan kad je bila sahrana, kiša je neprestano i neumorno lijevala.. Duga kolona mladica i djevojaka, išlo je za kovcegom !!!!

______________________________________________________________

Necu ti reci da sam dobro, jer necu da lazem. I sama znas da negde daleko od tebe postoji neko ko te puno ceni. Zao mi je sto je ovako morala da se zavrsi jedna predivna prica. Ali, zasto, pobogu, zasto?! Otisla si od mene bez reci, bez “zbogom”. Ko zna mozda je moralo tako biti i mozda ce mi te sudbina ponovo vratiti. Znam, malo je reci da te volim, ali zar ti to bas nista ne znaci? Ne, nisi kriva sto si me ostavila da lagano umirem zbog tebe. Ja sam kriv, jer ja sam taj koji je previse voleo. Sta da ti kazem jos o sebi? To da te volim~to znas. A i to da se svake noci molim za tvoj povratak~takodje znas. Mozda gresim sto ti uopste pisem, ali probaj me shvatiti, molim te. Bez tebe sam usamljen kao sirena u moru, kao ptica bez pesme, kao reka bez vode… Bez tebe sam~nista. Zarobila si me svojim ljubavnim okovima i… ako se ne vratis, ostacu zarobljen zauvek. Ti si sve sto sam imao i ne mogu jos jednom da volim. Sve sto si mi ostavila jesu~suze. Ali, ja ne smem plakati. Pomislices da nisam dovoljno jak. TANJA, siguran sam da nisi imala toliku ljubav. Znas, u toplim nocima pomislim da mi se vracas. A sta drugo i da mislim? Cuvam ono malo nade koju si mi ti ulivala svojim plavim nocima. Ne zelim nijednu koja bi moglA da otvori vrata mog srca. Hej, djavole sa andjeoskim likom, zasto misve ovo radis?! Reci mi, kako ti zamisljas moj zivot bez tebe? Kako cu da zivim kad ti si moj vazduh, a nemam te?! I znaj, sve mi mozes zabraniti~da ti pisem, da te gledam, suze mi mozes zabraniti, samo mi nikad ne mozes zabraniti~ljubav!!
_____________________________________________________________________
Bilo je to doba siromaštva i odricanja, ali i velikih nada u bolje sutra. Voljeli su se iskreno i čisto, kako samo pošten čovjek to umije. Vjenčanje je bilo skromno, u skladu s prilikama koje su ih okruživale. Život nije bio lak, radilo se od jutra do mraka samo da bi se preživjelo, no oni su bili mladi i jaki, život je bio pred njima.
U svome srcu su nosili ljubavi plamen želeći ga iznjedriti u vanjski svijet. Silno su željeli dijete, no vrijeme za to još ne bijaše.
Svaki dan misao ista bila im u glavi, svaki dan želja jaka postajala sve jača, iz dana u dan tuga ih preplavljivala dok su gledali tuđu djecu kako trče selom, iz dana u dan… no, vjeru nisu gubili nikad.
Svako jutro i svaku veće molili su se dragom Bogu. Svaki dan zamišljali da imaju dijete živo, da ga uče, da ga školuju, da se igraju s njim, smiju se zajedno, glasno i iskreno.
Svaki dan… I tako sedam godina.
A gledala sve to gospoda nebeska sa svojih plavih prijestolja. Gledala i smilovala se iskrenoj želji, smilovala se njihovoj ljubavi i odlučiše da im podare dijete toliko milo, toliko lijepo da samo pogled na njega budio bi ono najiskrenije čuvstvo u svakom čovjeku. Pripremiše gospoda nebeska novu dušu, čistu kao smaragd, lijepu poput alem-kamena. Pripremiše je i poslaše je plamenom zrakom ravno u njihova srca…
Dok je zora stizala zlatnim stopama, kućom odjeknu dječji plač. Babica odreže pupkovinu i poveže je, obriše dijete, umota ga u čistu bijelu plahticu i pruži ga majci. Reče: curica je, lijepa i zdrava.
Prihvativši dijete, oči joj se napune suzama i krenu niz obraze. O, silne li sreće, o veselja da meni jadnoj, dragi bog smiluje se i anđeli njegovi. Margareta će da se zove, neka bude ukras ovoga svijeta.
Sreća ispuni njihov dom i njihova srca, težački rad im olakša a svijet im se učini još ljepšim nego prije. U njihovim mislima ne bijaše ničega nelijepog a svaku veće zahvaljivahu Bogu na ostvarenoj želji i dobivenoj radosti.
Život im dobi novi smisao.
Margareta je rasla. Sa devet mjeseci je progovorila a s 18 mjeseci je prohodala. Uvijek je sve oko sebe gledala radoznalim pogledom nikad se ne mršteći, uvijek s osmijehom na malom licu. Kada bi je pustili da puzajući otkriva svijet oko sebe znali su je promatrati gdje ponekad zastane gledajući pred sebe, kao da vidi nekoga, i kao priča ona njima nešto, sve zapliće onim svojim malim jezikom nižući svoje bebi slogove, sve okrećući onu svoju malu glavicu prema roditeljima i pokazujući ručicama prema njima. Margareta je rasla a s njom i sreća njezinih roditelja.
Na njezin četvrti rođendan, nevolja se nastani u selo. Dva tjedna kasnije nesreća pokuca na njihova vrata. Dva mjeseca kasnije ležaše malena Margareta u svome dječjem krevetiću, drvenom u bijelo obojanom. Ležaše u svojoj dječjoj sobici ispunjenoj mirisnim cvijećem. ležaše smireno, ponekad zakašlje s naporom a mati joj njezina obriše iskašljanu krv s malih usana. Ležaše Margareta na samrti, a leptiri joj dolažahu na cvijeće u sobi i bubamare joj šetahu po malenim ručicama. Kraj nje sjedi majka a niz obraze suze joj se slivaju u tri reda pod bradu, kao pletenice.
– Nemoj mama plakati, pogledaj kako leptirići plešu.
– Kako nebi kćeri plakala kad tvoja bol razdire srce moj…
– Nemoj mama, vidi vani kako nebom ovčice skakuću, nemoj mama plakati anđeli su tužni kada te gledaju. Ajde opet nam pjevaj mama onu pjesmicu; anđelu čuvaru mili…
~ * ~
Tuberkuloza bješe tada teško izlječiva bolest a toliko rasprostranjena. Odrasli umirahu lako od nje a djeca još lakše. Toga nevinog jutra, anđeo dođe po Margaretinu dušu. Njezini roditelji su sve do zadnjeg trena vjerovali da će im Bog pomoći, kada već čovjek to ne mogaše, no sa zadnjim Margaretinim izdisajem otiđe i njihova nada. Otac se držao čvrsto boreći se s tugom i boli u srcu, zaplakavši samo kada bi bio sam. Mati njezina nije plakala dok su Margareti oblačili bijelu haljinicu u kojoj će je sahraniti. Nije plakala dok su zatvarali drveni lijes.
Nije plakala dok su lijes spuštali u duboku raku. Nije plakala bacivši bijelu ružu na lijes. Ne, nije plakala mada joj je duša gorjela od boli. Tek kada su se vratili doma, kada je otvorila vrata od Margaretine sobe, kada je vidjela prazan krevetac, kada je sjela na njegov kraj, tek tada se slomi duša njena, srce joj preskoči od silne boli kao da će puknuti u tisuću komada. Pokri lice rukama i zaplače tako jako, zaplače tako tužno da sve ono cvijeće poče venuti, a svi oni leptirići prestadoše lepršati krilima i smiriše se.
Plakala je tri dana i dvije noći. Plakala je neprestance isplakavši jezero suza žalosnica. No treće noći, svlada je umor i ona zaspi teškim snom.
Dok je puni mjesec plovio svodom vukući punu mrežu zvjezdica, jedna zraka svjetla se ušulja kroz prozor i pade joj na lice. Ona otvori oči i ugleda na kraj kreveta stoji djevojčica bijele puti, kosa joj se duga valovita plavi na mjesečevoj svjetlosti, a haljinica bijela njezina bješe umrljana blatom. Bila je to Margareta.
– Zašto plačeš mama? Vidi kako mi je haljinica zaprljana od tvojih suza. Nemoj se više žalostiti, meni je sada dobro. Ja sam sada s anđelima, oni paze na mene. Moraš me pustiti da odem i nemoj više plakati jer tvoje suze mi ne daju otići i tvoja bol me zove.
Prestala je plakati. Prestala je tugovati jer sada je znala…
njezina Margareta je dobro i anđeli je čuvaju.
. . . . .
Eto prijatelji, sada znate zašto ovu priču ne pričam tako često. Ako vas put nekad nanese kroz Marjance, potražite na starom seoskom groblju jedan mali humak. Pored kamenog križa stoji još uvijek bijeli mramorni anđeo veličine četverogodišnjeg djeteta. Krila mu skupljena, glava malo spuštena dok gleda na maleni humak, a bijele mramorne ruke drži sklopljene u molitvi.Ako pogodite trenutak u godini, zateći ćete jednu staricu u crnini kako ostavlja buket bijelih ruža na humak, sjedne ispred na malu drvenu klupicu, gleda prema nijemom grobu i nešto priča. Neki su se kleli da čuju maleni dječji smijeh…
il` to bješe vjetar samo?…
____________________________________________________Bilo je decembarsko jutro, hladno, sumorno i sa pahuljama na prozorima.Gledao sam moju Sofiju kako spava i milovao je po kosi, bila je poput andjela…poljubio sam je na njen slatki nosic i rekao:” Budi se spavalice”…otvorila je svoje okice i protegnula se.”Dobro jutro voljeni moj”…poljubila me i ustala koracajuci prema kupatilu,ostao sam u kupatilu gledajuci je,.Imala je divne obline,i dobar ten.Kosu dugu,kao lan.-“Srce,jesi mi spremio kafu”…cuo sam je dok se umivala…ustao sam, otisao u kupatilo i zagrlio je oko struka nezno je ljubeci po njenim golim ledjima…Znao sam da su nam to poslednji dani jer je studirala u Sarajevu tako da bi se vidjali samo 2-3 puta u mesecu, sto meni nije bilo dovoljno, uopste.Pomisao da ce se vec sutra vratiti u Sarajevo i da se moram rastati od nje jedno dve do tri nedelje ubijala me nacisto….!!!
…..
”Volim te” govorila mi je…verovao sam joj sve do tad, a onda…..Proveli smo dan u krevetu,a onda negde predvece ona je pocela pakovati svoj kofer.Bio sam tuzan,kao da mi se sve rusi preda mnom.Otisla je…nisam to mogao zamisliti,zivot bez nje…vise puta sam joj nudio brak,ali htela je zavrsiti svoje studije.Zvao sam je i culi smo se skoro svaki dan.Moj najbolji drug je studirao sa njom takodje,i javljao mi je da je vidja i da nema nikoga u Beogradu.i da kad izlazi,izadje samo sa drugaricama.Zvonio mi je telefon,bio je sakriven broj…mislio sam da je ona,ali nije…bio je to Stevan koji mi je rekao: ,,E brate sta ima,zovem te samo da ti kazem da sam sada video Sofiju sa nekim frajerom u nekom autu.Nazvao sam je istog trenutka,ne cekajuci da Stevan zavrsi svoj razgovor,ali nije mi se javljala…zasto mi je to uradila?Da li jedna osoba moze povrediti tako surovo nekog?Tesio sam se,misleci da joj je mozda neki drug…zvao sam je ceo dan i celu noc,ali od odgovora nista…slao sam poruke da se javi i dalje nista…sve do jednog dana…Bio sam ocajan i nisam zeleo nikoga da vidim.Po prvi put u svome zivotu patio sam zbog jedne devojke…srce mi se lomilo…Stiglo mi je pismo,bilo je od nje.Pisalo je sledece:
VOLJENI MOJ, PISEM TI ZADNJI PUT…ZELIM DA ZNAS DA JE MEDJU NAMA KRAJ,TI NE MOZES NISTA DA MI PRUZIS.JA SAM SRECNA OVDE I NE NAMERAVAM DA SE VRACAM TAMO!!!UPOZNALA SAM ALEXA,ON JE SVE STO SAM TRAZILA,ONO STO MI TI NIKAD NISI PRUZAO…NE,NE PRICAM O LJUBAVI,TO SAM UVEK IMALA OD TEBE,ALI NISTA VISE…A OD LJUBAVI SE NE ZIVI DRAGI…ZATO SVE NAJBOLJE U DALJEM ZIVOTU I >ZBOGOM<”
Plakao sam kao dete,i brisao suze,nisam mogao shvatiti kako da toliko patim zbog jedne devojke.tesio sam se, da ipak ona to nije mislila ozbiljno.Stevan me je nazvao nedelju dana nakon naseg zadnjeg razgovora,rekao mi je da je vidja po lokalima u losem drustvu i da se DROGIRA…a da je drogom snabdeva upravo Alex.Inace Alex je bio Rus,Imao je puno problema bas zbog droge,pa je pobegao u Beograd.Nisam mogao verovati…Bio sam razocaran i postavljao sebi milion pitanja,i cak osudjivao sebe zasto sam je pustio da ode…2 meseca kasnije,Stevan je dosao do mene i doneo mi pismo…pisalo je:
VOLJENI MOJ,POSTO MI NIJE JOS DUGO OSTALO OD ZIVOTA ZELIM TI RECI DA SAM TE VOLELA,DA TE VOLIM I DA CU TE VOLETI I NA DRUGOM SVETU…ZAO MI JE STO TI NISAM MOGLA PRUZITI NISTA OSIM NASIH LEPO PROVEDENIH TRENUTAKA,ALI SADA JE VEC KASNO DA SE SVE VRATI UNAZAD.MENE JE SAD JEDNA JACA SILA UZELA U SVOJE RUKE-DROGA!!!POSTALA SAM ZAVISNA,I NE ZELIM DA ME VISE IKADA VIDIS OVAKVU…A KAKO NI JA TEBE NE MOGU VIDETI…OSTALO MI JE JEDNO RESENJE…SMRT!TAKO VISE NECU PATITI,A I SKRATICU SEBI MUKE—VOLJENI BUDI MAKAR TI DOBRO KAD JA NISAM MOGLA.ZAUVEK TVOJA….SOFIJA!
Kad se Stevan vratio u Beograd javio mi je da nje vise nema i da su je nasli na ulici mrtvu.Nisam mogao to izdrzati.u nasoj sobi video sam samo njen lik,kao da me je zvala da dodjem kod nje…da je pratim na onome svetu…to sam i uradio…otisao sam na njen grob i zavrsio sa svojim zivotom…bez nje mi ne vredi ziveti…
____________________________________________________________Sjela je po ko zna koji put na onu njihovu klupicu u parkicu gdje su se uvijek nalazili….suza je krenula…tesko je jos uvijek, a davno je to bilo…ili ipak nije…..
Upoznali su se kad joj je bilo 16, zapravo kao da su se znali oduvijek. Bio je visok, crn, simpatican i imao je one crne, velike oci koje se pamte-zauvijek. Proslo je godinu dana njihove veze koja je bila skoro bez mana. Ipak savrsenstvo ne postoji, ali ovo njihovo bilo je blizu toga. Vidali su se svakog dana, najcesce bi se nasli na onoj maloj klupici u parkicu, a tek bi kasnije otisli negdje drugdje. Prirasla im je srcu, pa ipak su se kod nje prvi put upoznali.
Taj dan javio joj je da ne moze doci prije 8 navecer jer mora obaviti nesto s prijateljem. Rekao joj je kao i uvijek: „Volim te mala, znas“, i poklopio.
Oko 3 vratila se iz skole i sjela pred televizor dok joj se grijao rucak. Bip, bip…culi su se zvukovi mikrovalne. Rucak je gotov. Uzela je tanjur i krenula prema stolu.
Bam! Tanjur joj je pao. Stala je kao ukipljena, preplavio ju je cudan osjecaj, praznina…. Osjecaj nemoci….. „Nesto mu se dogodilo………Ma nije“- tjesila se. Sigurno je pogrijesila. Pokupila je ostatke tanjura i sjela. Nije mogla misliti. Uzela je mobitel u ruku utipkala njegov broj-naravno da ga je znala napamet. „Korisinik je iskljucio mobilni telefon“, govorio je neumorno onaj naporni glas vec 6. put. Nemoguce. Pa on ga uvijek ima upaljenog. Ma vjerojatno mu se baterija istrosila. 5 sati je, a od njega ni glasa.
Zvono na vratima-skocila je. Od kad je dosla kuci nije ni takla knjigu, a sutra pise povijest.
Na vratima njegovi starci. Samo su je pogledali i znala je. „Srce, njega….njega vise nema“, odzvanjale su joj te rijeci u glavi kada se budila na krevetu. Onesvjestila se. Pa kako, zasto, ma nije moguce. Oko pola 4 on i prijatelj vozili su se kuci i na Ljubljanskoj je na njih naletio pijani vozac koji nije vidio da je na semaforu crveno svijetlo. Dva mlada zivota otisla su u nepovrat. …….
Jos i danas, nakon 2 godine kada prode pored one iste, male klupice, srce zastane, a suza potekne. Bio joj je sve, a lijepo su joj govorili-nemoj da ti netko bude sve jer kada izgubis tu osobu onda izgubis sve i ostaje nista…..ali kako je mogla odoljeti njemu, kako je mogla da joj ne postane sve kad je i ona njemu bila sve. Ostaje samo nada da ce jednom moci krenuti dalje. Ne da ga preboli, ne to nikad nece moci, pa ipak je on bio njena prva prava i velika ljubav. A samo je tako nestao……tako brzo i u nepovrat….Jos i danas sjeca se njegovih zadnjih rijeci koje je tako voljela, ali ne vise od njega.
„Volim te mala, znas“…….
_____________________________________________________
Upoznali smo se na veoma cudan nacin. Preko daljine smo se zavoljeli. Samo smo rijeci, glasove i slike jedno od drugo imali, ali to nas nije sprijecilo da izgradimo ljubav s tolikom jacinom, kao nikada do sada! Kada smo se prvi puta vidjeli, bio je to veoma cudan osjecaj, stojali smo jedno pored drugog, pruzili jedno drugom ruku, gledali se u oci, predamnom je stojala osoba koja mi je bila tako poznata a u isti cas i tako nepoznata. Sjedili smo jedno pored drugog, i gledali se. Pored mene je sjedila osoba o kojoj sam sve znala, ali tako malo imala.
Sunce je sjalo u tvoje oci, kao sto su i moje oci sjale gledavsi u tebe. Srce je u istom trenu i sporije i jace kucalo. Da li je to bila zaljubljenost, ili strah, i dan danas nemogu raspoznati!
Od prvog susreta, su nastavili i drugi, i treci, i jos mnogo vise….
Sada se nismo voljeli samo rijecima, nego i dodirima.
Svaki dan smo se voljeli sve vise i vise. Uvijek smo bili jedno za drugo tu, ja sam bila bolesna, moje srce je bilo slabo kao sto je i tijelo, bilo blijedo i iscrpljeno. Ali to tebe nije sprijecavalo da me volis, nastavio si da se brines o meni i da uvijek budes tu za mene.
Pored moje bolesti, imali smo i drugih prepreka, koje je nasa ljubav morala pobijedti. Moji roditelji su bili protiv tebe, samo zbog imena. Da, tvoje ime im se zabadalo u srce kao vatrena i otrovna strijela. Nije im ni bilo bitno sta sam ja osjecala, i to sto si ti mene pravio sretnom. Postavili su mi uslov, oni ili ti. Kako moje srce ovo odluku da prezivi? KAKO? Svijet su mi sa par rijeci moji roditelji, moja krv srusili Sad Andjele, ja sam odabrala tebe! Jer nisam mogla da zamislim zivot bez osmijeha koji si mi svaki dan davao na licu, bez tvojih usana, dodira, tvog mirisa, tvojih ociju…. Sada smo postojali samo mi, i nasa ljubav, i nas san!
Jeste, postojali smo mi, nas san, i moja bolest Sad borila sam se, samo zbog tebe andjele. Samo radi nase ljubavi, i naseg sna. Sve sam od sebe davala, da mi srce ojaca. I hvala tebi sto si uvijek bio tu. Izdrazala sam nekako, ali bol nikada nije prestala.
Cak smo i nas san ostvarili, andjele ja sam ti rodila sina! Dokaz i simbol nase ljubavi, ovim smo ojacali nasu vezu, kao i nasa osjecanja, sve je bilo jos snaznije. Ali najvaznije je bilo, rodila sam ti zdravog sina. Konacno nam se san ostvario. Dijete je imalo predivno ime, ime koje smo mu htjeli naditi, j o s kada smo ja i ti bili mladi, i tek poceli sanjati taj san. Kada su moji roditelji culi ime djetea, konacno su prihvatili nasu ljubav. Ali tada je bilo kasno.
Moje slabo tijelo, se sve vise iscrpilo, i raspadalo. Ja vise nisam imala snage.
Umrla sam! Zao mi je sto sam te ostavila andjele. Oprosti mi. Hoces li mi ikada moci oprostiti.
Zao mi je sto ostavi i tebe i sina. Oprostite mi. Vi ste bili ono za sto sam ja zivila. I ja cu idalje zivjeti u vasim srcima, iako moje tijelo vise nije tu, moja dusa ce uvijek biti uz vas. I cuvat cu svoja dva andjela.
___________________________________________________
Upoznala ga je sa 14 godina, on je bio stariji od nje, njemu je bilo 19 god. No, to njega nije sprijecilo da pridje malom njeznom plavom bicu. Od prvog pogleda u plavim i crnim ocima ostala je zvijezda koja je bila tek pocetak plamena njihove ljubavi. Poceli su da se zabavljaju. I bili su mnogo sretni, on je bio dosta romantican i njezan prema njoj. To je i bio najveci razlog sto se ona u njega zaljubila, jer do tada nikada nije ostjetil neku n jeznosti, dakle bio joj je prvi momak. Pisao joj je pjesme, sastavljao predivne i prelijepe stihove, pjevao joj je prelijepim i njeznim glasom, pjevao joj je dosta njeznih rock pjesama koje je samo za nju pisao. Jendom je od njega dobila jabuku koja je bila crvena kao krv koja joj je tekla ispod koze, i na kojoj su bili urezani stihovi samo za nju pisani. Voljeli su se, nakon dvije godine zabavljanja uzeli su se. Iako je ona bila mlada tek 16 godina, bila je spremna da stupi sa njim u brak, i da svoju ljubav tako zauvijek svezu. Bili su sretni, njihova prva ljubavna noc ostavila je traga u njoj, sto ce je uskoro napraviti majkom. U njoj je raslo njihovo prvo dijete, porod za nju je bio veoma tesko iskustvo, jer je ipak bila mlada, ali ostala je snazna, i rodila se njihova kerka. On je bio presretan, ovo je bio dokaz njihove ljubavi. I ostali su sretni, nakon nekoliko godina, ona je ponovo ostala trudna, rodila je ponovo djevojcicu, i opet nakon nekoliko godina, rodila mu je sina.
Bili su sretna i emocionalno bogata porodica. On je imao hoby, volio je da ide u lov sa svojim drustvom.
Jednog dana, ona nesluteci sjedeci u dnevnom boravku, zazvoni telefon, najstarija kcerka se javila, zvala je majka od nje, ona se javila, i slusalica joj samo pade iz ruke, i ona se srusi. STA JE BILO? Izbila je panika? Sta se desilo njoj? STA JOJ JE? Kcerka je opet uzela slusalicu i upitala sta se desilo? OTAC JE RANJEN!!! Pocela je da place, i ona i mladja sestra, a brat nista nije znao tek je imao 1 godinu.
Pucali su u njega ne znajuci da je on nego misleci da je neka zivotinje koja se sunja iza grmlja. 3 metka su ga pogodili, jedan u stomak, drugi kraj srca, a treci groz grlo dusnik i glasne zice.
Ostao je u bolinici, nije znao za sebe, prosao je kroz mnoge operacije, i nista nije osjecao, nije mogao da govori, sta mislite kakav je to osjecaj kada pjesniku nestane ono sto ga cini, njegov glas, nije vise mogao da prica. 3 mjeseca je lezao u bolnici, a onba je svaku noc, sjedila budna pored njega. Brisuci njegove suze, cisteci njegove rane, ljubeci njegove ruke, gledajuci u njegove polumrtve oci. Kroz previse operacija je prosao, isrcpljen je bio. I zadnja operacija, bila je operacija njegovih glasnih zica. Dugo je trajala. Ona je sjedila u njegovoj sobi i cekala, cekala samo da joj kazu hoce li uopste prezivjeti operaciju i da li ce opet moci govoriti. Cekala je i cekala, odjednom zacula je necije korake… ustala je, na vrata je usao on, hodao je, pogledao u nju, i prvo sto joj je rekao bilo je VOLIM TE, otrcala mu je u zagrljaj, plakala, i ljubila ga. Bili su presretni. Prezivio je svo ovo i njihova ljubav je prevazisla jos jenu planinu jos jednu oluju, da bi na kraju sunce zasjalo.
I dan danas su sretni i zaljubljeni kao prvoga dana, mada se ce tragovi oziljaka zbog ovoga uvijek na srcu ostati……
_____________________________________________________________
Bila je jednom, nekada davno, ona…. Djevojka sjetnih ociju i tuznog osmjeha…. Izgubljena u nekom, za nju nepoznatom svijetu, trazila je svoje mjesto pod suncem, trazila je ljubav koja ce je grijati, koja ce joj pomoci da sve okrutnosti ovog svijeta zaboravi. Nekog s kim ce moci podijeliti ono sto krije u sebi. Nekoga kome ce moci svu svoju ljubav pokloniti. Nekoga kome ce moci vjerovati, ko ce je nasmijati i razumjeti te momente kad su joj oci bile zamisljene i tuzne a ona negdje daleko u mislima odsutna od njega….Prolazile su godine, a ona je i dalje bila sama. Odustala je traziti tu ljubav za koju je zeljela dati sve i koju je zeljela da vjecno traje. Sebi je govorila da tako nesto jednostavno ne postoji…. I onda, jednog dana, u njen zivot je neocekivano usao on. Osoba koja je bila tako drugacija od toga sto je ona zamisljala i zeljela.Isto kako je neocekivano usao u njen zivot, tako je u neopisivo kratkom vremenu uspio da je izvuce iz njene rezerve, da zid koji je ogradila oko sebe srusi kao kulu od karata. Osvojio je njeno srce i uspio da joj vrati osmjeh na lice…. Osmjeh koji joj i onda kad njega nije bilo kraj nje nije silazio s lica. Nije mogla vjerovati da se to njoj desava, da ona moze biti tako sretna, tako ludo voljena….

Mnogi nisu razumjeli sta je ona vidjela u njemu, zasto bas on pored toliko drugih, “boljih” od njega. Ona se samo smjeskala i odlucno odgovarala da joj on daje ono sto je oduvijek sanjala. Samo on i niko drugi.

Prolazilo je vrijeme i njih dvoje su iz dana u dan bili srecniji. Ni njegova a ni njena okolina to nije shvatala. Mnogi su samo odmahivali glavom i govorili kako to nije ok, kako prave gresku zbog koje ce oboje na kraju kajati. Jednostavno, nisu jedno za drugo. No, ona nije htjela da cuje nista. Borila se protiv tih predrasuda, nije zeljela da joj niko kvari tu srecu koju je nakon tolikih godina napokon nasla. Bila je ubjedjena da ce to trajati do kraja zivota.

Kako su se luckasto ponasali! Kako su se znali smijati bezveznim stvarima, necemu sto niko drugi nije razumio. Satima razgovarati a da ne postanu umorni od “filozofiranja”. I opet, tu i tamo se ubaci poneko stidljivo “volis li me?” I odgovor: “pa znas…”
“Ne, ne znam. Reci.”

I onda promjene temu. Nekako su oboje u dubini duse bili djeca. I koliko god su zeljeli da rijecima pokazu osjecaje, nije im uspjevalo. Tek ponekad, dok su u tami noci, kad im se lica ne vide, sapne jedno od njih:
“Volim te. Jako. Previse”

Tisina. Oboje slusaju odzvuk tih rijeci. Svejedno ko ih je izgovorio, govorio je i u ime onog drugog.
Vrijeme je prolazilo. Njih dvoje su bili sretni, uzivali su svakim danom sve vise jedno u drugom. Planirali su zajednicku buducnost. On je cesto govorio o djeci. Djeca su zivot. Kruna ljubavi. I buducnost. Zelio je da ima bar troje. Ona se na to smjeskala i zamisljala kako bi to bilo. Te male slatke vrascice, sa predivnim ocima njihovog oca.

Jednog dana su se dogovorili da idu u kino. Ona se spremala i radovala susretu s njim. I odjednom joj se zacrnilo pred ocima. Probudila se na podu spavace sobe. Nije joj bilo jasno sta se desilo, koliko dugo je lezala tu bez svijesti. Sigurno je umor i iscrpljenost, pomislila je. Tih dana je stvarno imala jako puno posla. Vrijeme je da idu negdje na odmor, da se opusti i zaboravi sve obaveze. Osjecala se jako umorno i malaksalo. Najradije bi ostala kuci.

Ali, kako to da mu objasni? Zbog cega odjednom ne zeli da ide u kino, kad se toliko radovala tom filmu? Nije zeljela da ga uznemirava, da se brine bez razloga. To je samo jedan trenutak slabosti, posljedica rada proteklih dana. Sama sebe je ubjedjivala da nije nista strasno. Skupila je svu snagu sto je imala, obukla se i tad je dosao on.

“Izgledas nekako cudno. Blijeda si.” rekao je odmah s vrata.

“Hvala na komplimentu. Imas odlican fazon” namigla je ona i prebacila sve na salu. “Osjecam se izvrsno. Radujem se nasem izlasku.”

U sebi je pomislila da vise sebe ubjedjuje u to. I da se nada da ce moci izdrzati tu vece a da on nista ne primjeti. Odmor, o tome moraju obavezno razgovarati.

Navecer, kad se vratila kuci, jedva je docekala da legne u krevet. On je predlozio da udje i popiju jos nesto skupa. Prvi put odkad je znala za njega pozeljela je da ide kuci, da je ostavi samu.
…. Odlucila je da ide doktoru. Vise nije islo tako. Zeljela je da sazna sta joj se to dogadja, a s druge strane njega nije htjela da zabrinjava. Trudila se da se sve to tajno obavi, da on nista ne primjeti.

Ali, on ju je poznavao bolje nego sto je mislila… Vec nakon par dana je nazvao i ozbiljnim glasom joj rekao da moraju razgovarati. Jednostavno, stize za pola sata kod nje, mora je vidjeti. Ona nije slutila o cemu se radi. Mislila je da ima problema na poslu ili tako nesto.

“O kome se radi?” upitao je skoro sa vrata.
“Ne znam o cemu govoris” odgovori mu ona iznenadjeno.
“Vec danima ne zelis da izidjes sa mnom. Stalno si kuci, kazes nemas vremena, umorna si, a sutradan te moj drug vidi u gradu. Jesi upoznala nekog novog ili ga ja vec poznajem?”

Njeni obrazi se zarumenise od ljutnje. Sta mu pada na pamet, da joj takve stvari prebacuje? Odkud mu pravo da takve gadosti govori.

“Nisi u pravu. Boli me sto tako razmisljas. Mislila sam da me poznajes i da mi vjerujes. Ocito sam pogrijesila” odogovorila mu je ljutito.

U ocima joj je vidio neizmjernu bol, ali nije odustajao. Bio je ubjedjen da mu nesto krije, i da to ima veze s nekim musarcem.

“Da, poznajem te i ocekivao sam da ces biti iskrena prema meni. Dogovorili smo se da odmah jedno drugom priznamo, ako nam u zivot udje neka druga osoba. Zasto mi to cinis?”

“Nisi u pravu. Mislim da je bolje da odes prije nego sto se kaze nesto zbog cega cemo se oboje kajati.”

“Za to je vec kasno. Kajem se sto sam ti toliko vjerovao. Da nisam u pravu, rekla bi mi iskreno sta se desava.” umorno se okrenuo i posao da izidje.

“Zao mi je, ne mogu. Zelim samo da znas da te neizmjerno volim” povikala je za njim, a suze su joj tekle niz lice.

Dva dana su prosla, on se nije javljao. Ona nije znala sta da mu kaze, sta da ucini. Pustila je da vrijeme tece i da mu se javi kad bude znala sta joj je. I onda je dosao taj nemilosrdni dan….

Telefon je zazvonio i probudio je iz nemirnog sna. Opet je bila previse iscrepljena da bi mogla ici na posao.

“Dobro jutro. Govorim li sa ….? zacula je muski glas.
“Da, ja sam. Ko je to?”
“Ja sam doktor Koprena. Dobili smo vase rezultate. Mislim da bi bilo bolje da dodjete u bolnicu da razgovaramo.”
“Doktore, pa nije valjda nesto lose, kad moram doci?” u momentu je bila budna.
“Mislim da je bolje da dodjete ovamo i da razgovaramo. Mozete li biti za sat vremena ovdje?” upitao je i izbjegao odgovor na njeno pitanje.

Brzo se spremila i za nepunih sat vremena je bila kod doktora. Vidjela mu je po izrazu lica, da nesto nije u redu.

“I? O cemu se radi? Sigurno sam preumorna.” pocela je nesigurno

“Postovana gospodjo, nazalost nije to. Vi imate tumor. I ovdje kod nas nemate mogucnosti ljecenja. Nemamo sve sto je potrebno da Vam pomognemo na vrijeme.

Osjetila je da se soba vrti oko nje. Tumor! Kako to? Tumor cega? Nije bila svjesna da place.

“Smirite se, molim Vas. Znam da nije lako, razumijem Vas. Da li imate mogucnost da odete negdje vani na ljecenje?”

“Doktore, o cemu se radi? Tumor gdje, kako?\” nevezano je pitala.

“Tumor na mozgu. Kako su nam nalazi pokazali, mi ga ne mozemo ovdje operisati. Jednostavno, nemamo te mogucnosti. Zao mi je.” tuzno je odgovorio.

Bilo mu je jako tesko posmatrati tu mladu osobu, osobu koja je tek na pocetku svog zivota, a tako blizu kraja. Znao je da u takvim situacijama i trajanjem bolesti kraj moze da dodje za sedmicu dana, isto kao i za 2 mjeseca. Morala je brzo odluciti sta ce i kako.

Pokusao joj je objasniti sta se trenutno dogadja u njemom tjelu. Da moze mozda negdje da se operise, ali da je ishod i tad neizvjestan. Ako i prezivit, mogu ostati trajne posljedice. Ona je sve slusala sa nevjericom. Onda je skocila i rekla:

“Oprostite, moram ici. Moram biti sama. Pokusati da razmisljam…..”

Vec je pocela otvarati vrata. On joj doviknu:
“Da, razumijem Vas. Molim Vas da danas, najkasnije sutra ujutro jos jednom dodjete. Moram znati sta ste odlucili. Zelim Vam pomoci.”

Ona je samo potvrdno klimnula glavom i otisla. Setala je bez cilja po gradu, pokusavala da shvati sta se desilo. Da uvidi da to nije ruzan san, da je stvarnost i da mora nesto da ucini.

I onda je odlucila. Nazvace tatinog brata u Americi. Mozda joj on moze pomoci. Dugo se nisu culi, ali ipak, on joj je stric. Sigurno ce joj pomoci….. I tako je i bilo. Culi su se i on joj je rekao da ce joj organizovati sve za put u Ameriku. Kad bude tamo, rijesice ostalo…. Tad joj je palo na pamet, da mora svog momka obavjestiti o svemu. Ali sta da radi? Toliko ga voli da ne moze ni da pomisli da mu nanese bol. U glavi joj se vrzmalo stotinu stvari, slike iz sretnih dana su joj kao diashow prolazile pred ocima. Sjetila se njegove zelje za velikom porodicom. Znala je da je neizvjesno da ce ona ikad moci da mu ispuni tu zelju. I onda je odlucila sta ce uciniti.

Digla je slusalicu i okrenula njegov broj….

Nije bila spremna na to da ce se on odmah javiti.

“Zdravo, ja sam.
” pocela je nesigurno.
“Moram ti nesto reci. I mislim da je bolje da ti to odmah kazem. Bio si donekle u pravu kad si mi rekao da nesto krijem od tebe…
” nije znala kako da nastavi. On je samo cutao i cekao da ona kaze sta ima.

Razmisljala sam ovih dana i shvatila da sam jos mlada da se tako ozbiljno vezem. Jednostavno, uvidjela sam da zelim jos da zivim, da putujem, da upoznam druge ljude i da uzivam. Oprosti mi. Mislim da je najbolje da se vise ne vidimo. Zao mi je
prosaputala je na kraju i prije nego sto je on uspio nesto reci spustila je slusalicu.

Telefon je odmah zazvonio. Nije se htjela javiti. On nije odustajao. Zvonilo je, zvonilo, njoj se cinilo da je citava vjecnost prosla prije nego sto je utihnuo. Ubrzo nakon toga stajao je na njenim vratima. Zvonio je, lupao rukom i govorio da zna da je tu, da moraju razgovarati.

Nijemo je sjedila na podu pored vrata a suze su joj se slijevale niz obraze. Pozeljela je da umre, da je vise nema. Osjecala je da joj se tijelo raspada u milijun komadica, da joj je srce mrtvo.

Ali, znala je da je tako bolje. Ne zeli da on pati i tuguje za njom. Mislila je da ce je on lakse zaboraviti ako bude ljut na nju, ako je vidi u nekom drugom svjetlu, kao nekoga ko nije vrijedan njegove ljubavi. Govorila je sebi da je tako bolje, da je bolje, da je bolje….. A suze nisu prestajale ici niz lice…………

Dok je cekala da se sve formalnosti oko puta za Ameriku srede rijetko je izlazila iz kuce. Jednostavno, plasila se tog susreta s njim. Plasila se da ce pokleknuti, da nece moci podnijeti taj optuzujuci pogled iz njegovih ociju. On je uporno pokusavao da je dobije, i na kraju odustao. Njeni roditelji mu nisu smjeli nista reci. Bojeci se toga da ce tako rano izgubiti svoju mladu kcerku nisu zeljeli ni jednu zelju da joj odbiju.

Napokon je dosao dan njenog putovanja. Stanje joj se sve vise pogorsavalo. To malo lijekova sto je mogla nabaviti u gradu vise joj nisu puno pomagali. Bilo je zadnje vrijeme da ode. Srce joj se cijepalo dok je zadnji put koracala kroz grad. Cijelo vrijeme se pitala da li ce joj se pruziti ta sansa da jos jednom prodje tim prelijepim gradom. Bila je svjesna da je to jako neizvjesno.

Dok je prolazila pored njihovog omiljenog kafica ugledala ga je kroz prozor. Pricao je s nekim kolegama i nije je primjetio. Ubrzanim korakom je produzila dalje.

Roditelji su je ispratili na aerodrom. Majka je neutjesno plakala, ocu su oci bile pune suza i nije mogao ni rijec progovoriti. Bol mu se vidjela na licu. Znali su da je to mozda zadnji put da je vide.

Molim vas ne placite. Sve ce biti dobro. U Americi su dobri ljekari.
” pokusavala je da ih utjesi i osjecala da je snaga sve vise izdaje. Bojala se da ce se srusiti tu pred njima i skupljala i zadnju mrvicu snage samo da se to ne desi.

“Mama, ako neko bude pitao za mene….
” pocela je i nije znala kako da nastavi.
“Molim te, ne govori mu nista. Reci da sam na odmoru, da zelim malo da vidim svijet. Molim te.

Nije izdrzala, pocela je plakati. U tom momentu je mrzila sebe. Vidjela je koliko je tesko roditeljima da je gledaju. Otac joj je samo cutao, nije mogao ni rijeci da progovori.

Onda, kao spas u zadnji momenat cula je zadnji poziv za svoj avion. Vise nije bilo povratka. Morala je krenuti. Jako je zagrlila majku i prosaputala joj da je voli, da je ona najbolja mama na svijetu. Majka joj je glasno plakala. Okrenula se prema ocu i vidjela da mu suze idu niz obraze.

“Milo moje dijete…. cuvaj se molim te. I ako Bog da, vratices se ti nama ziva i zdrava nazad
” glas mu se pretvorio u jecaj. Nije mogao vise, okrenuo se skrsenih ramena plakao.

“Volim vas.
” rekla je jos jednom, okrenula se i otisla.

U avionu joj je bilo jako lose. Rekla je stjuardesi da joj treba vode, a ova ju je zabrinuto gledala.

“Nije nista strasno, ne brinite.
” pokusala se osmijehnuti. Pitala se sta bi se desilo da joj pozlije, jos gore, sta da umre tu?Huh

Ne, ja zelim da zivim. Vrijedi se boriti. Ko zna, mozda, ako ozdravim, mozda me primi nazad, mozda shvati….. Nije osjetila da joj suze idu niz lice.

Odmah po dolasku u Ameriku su je smjestili u bolnicu. Financijski dio su preuzeli njen stric i njegovi prijatelji. Nalazi koji su tamo napravljeni nisu obecavali nista dobro. Ali ipak, mala nada je postojala….

Za nepunu sedmicu dana su je operisali. Nije se probudila poslije operacije. Nastale su komplikacije i pala je u komu. Niko nije znao, da li ce se ikada vise probuditi. Njen stric i strina su je svakodnevno posjecivali. Pricali su s njom i nadali se da ih cuje. Ali, nista se nije desavalo.

Prolazile su sedmice, a ona se nije budila. Troskovi bolnice su bili astronomski i stric se pitao kako to sve da plati. Ali, na iskljucenje tih masina sto su je drzali na zivotu jos nije pomisljao. Nije to mogao uciniti. Organizovao je da njeni roditelji dodju na mjesec dana tamo, da bi je posjetili i da zajedno odluce kako i sta dalje. Majka i otac su po citav dan bili kod nje i pricali s njom. Pustali njenu omiljenu muziku. Ali, nikakvih promjena nije bilo.

Doktor im je rekao da su sanse da se probudi i zivi normalno spale na minimalu. Sta da rade? Kako da odluce? Nisu mogli pustiti da se masine ugase. Njeno srce je i dalje ritmicki kucalo.

I onda, nakon 7 nedjelja cekanja i nadanja desilo se cudo! Probudila se. Uzas!!!! Nije se niceg sjecala, nije mogla da govori niti je vidjela na lijevo oko! Njeni roditelji su bez obzira na to sve bili presretni. Njihova kcerka im se vratila.

Poceo je najtezi dio: rehabilitacija. Roditelji su se morali vratiti kuci. Ona je morala ostati jos minimalno pola godine. Osjecala se uzasno. Ta nepoznata lica oko nje su je gusila. Nije znala kako da probudi svoja osjecanja da im uzvrati tu toplotu i ljubav. Bila je kao malo dijete. Nista nije znala.

Isla je na razne terapije. Polako je pocinjala da govori. Na pocetku su to bili samo glasovi, bez ikakve veze. Ali, napredovala je. A sjecanje na sve sto se desilo prije operacije vise nije bilo tu…..

Nakon godinu dana uzasnog truda bila je skoro zdrava. Vid joj se povratio i govorila je. Polako, nekad nerazumljivo, ali je napredovala. Svakim danom sve vise. Kad je bila dovoljno oporavljena, stric joj je pomogao da nadje posao. Odlucili su da ostane jos tu, dok ne bude skroz “stara”. Njeni roditelji su opet dosli. Donijeli su joj mnogo fotografija i njenih stvari koje bi joj mogle pomoci da pocne da se sjeca. Ali, ni to nije pomagalo…..Dok je sjedila sa mamom i razgledala slike u albumu, primjetila je da je na vecini slika sretna i nasmijana u drustvu jednog prelijepog muskarca.

“Ko je ovo?” upitala je svoju mamu. Ova ju je tuzno pogledala i rekla:

“To je tvoj bivsi momak. Jako ste se voljeli.”

“Bivsi? Zasto? Sta se desilo?”

Onda joj je njena mama ispricala sta se desavalo posljednjih par mjeseci prije njene operacije. Bila je jako tuzna, ali nije nista osjecala prema njemu. Cisto iz radoznalosti je upitala da li znaju sta se s njim desilo.

“Dolazio je kod nas par puta. Trazio je tvoju adresu, broj telefona, bilo sta. Ti si nam naredila da mu ne smijemo nista reci. Nisi zeljela da pati zbog tebe. Mislila si, ako se naljuti i misli ruzno o tebi, da ce te brze zaboraviti i poci svojim putem.”

“I? Jesam li bila u pravu?”

“Donekle. Dugo je bio sam. Onda je upoznao jednu djevojku. Ozenio se kratko prije nego smo mi krenuli ovamo.” tuzno joj je odgovorila mama.

Mrzila je sebe. Zasto se nicega nije mogla sjetiti? Kako je mogla tako zaboraviti te osjecaje, koji su izgleda bili jako jaki? Nije se mogla razumjeti. Ipak, na neki nacin je osjetila bol zbog te ljubavi i svega sto se desilo.

Nakon tri godine poslije operacije je sve bilo ok. Bila je potpuno zdrava. Tumor se vise nije pojavio. Pricala je normalno. Ali je jos uvijek bila sama. Njeno srce nije bilo spremno da zavoli nekog muskarca. Odlucila je da se prvi put od operacije vrati kuci. Makar na kratko…..
I dodje napokon taj dan za koji je vjerovala da se nikad nece desiti. Setala je prelijepim gradom. Ovaj put zdrava i spremna da se bori za svoju proslost. Nadala se da ce ovdje naci odgovore na milijun pitanja koja su joj se vrzmala po glavi.

Duboko je udisala prelijepi miris proljeca. Jedinstven. Tako je osjecala, ali se nimalo nije sjecala da je to mislila i nekad davno, prije 3 godine, kad je ona bila “ona\”.

I dok je setala s mamom i ona joj objasnjavala gdje su cula je da neko zove njeno ime. Iznenadjeno se okrenula i ugledala je jednog tako poznatog muskarca kako za ruku hvata jednu curicu od nekih godinu dana. Nije znala ko je to, ali je osjetila da joj srce brze kuca. Nista joj nije bilo jasno. I tad je shvatila da je taj muskarac zovnuo tu malu slatku curicu, a ne nju.

Pogledala je upitno svoju mamu i vidjela joj uplaseni, iznenadjeni pogled u ocima.

“Mama, poznajes li ovog muskarca?” upitala je.

“Da…” promucala je ona i nastavila “zar se ne sjecas fotografija iz tvog albuma? To je tvoj bivsi momak.”

Tad joj je sve postalo jasno. Nije znala sta da ucini, kako da se ponasa. Pozeljela je da se sakrije, da je ne vidi. Nije imala pojma kakva ce biti njegova reakcija. Ali srce je na neki nacin tjeralo da se jos jednom okrene, da ga pogleda…. I u tom trenutku i on je ugledao nju.

Prvo iznenadjenje, pa bol, pa neodlucnost. Njegova dusa i osjecaji su mu se vidjeli na licu, i ona je shvatila da ga poznaje i razumije vise nego i jednu osobu s kojom je u ove tri godine kontaktirala.

“Volis li me?” zacula je odjednom. I onda cuje sebe kako odgovara:

“Pa znas….”

U tom momentu joj se stvorise slike iz proslih dana. Sjetila se toga! Vidjela je njih dvoje zagrljeni, beskrajno srecni…… Suze joj krenuse niz lice, srce hoce da iskoci iz grudi.

“Mama, idemo odavde. Dodji!” usplahirano rece. Vidjela je na njegovom licu da se dvoumi da li da joj pridje ili ne.

Okrenula se i pozurila, vukuci iznenadjenu mamu iza sebe.

“Zelim da idem u moj stan.” odlucno rece. Majka joj jos nista nije shvatala.

“U tvoj stan? Ti se sjecas?Huh?” s nevjericom je upita.

“Da…. Ne…. Ne znam… Nesto se desava sa mnom, ne mogu ti objasniti.\”

Krenula je instiktivno u pravcu svog stana.

“Oh Boze…. sta da ucinim?” pitala se. Shvatila je da ga jos uvijek voli. Da ga voli kao nikoga na svijetu sto je ikad voljela. “Mama…. hoces li se ljutiti, ako te zamolim da me ostavis samu? Zeljela bih biti sama i razmisliti. Toliko mi se stvari mota po glavi, ne mogu se snaci.”

“Jesi sigurna? Da odem bar s tobom do stana….” plasila se izgovoriti, da se boji da ona nece sama znati naci put.

“Ne, to nije potrebno. Znam gdje stanujem.” nasmijesila se ohrabravajuce.

Mama joj je samo bez rijeci dala kljuceve. Na licu joj se vidjela zabrinutost.

“Telefon jos nije ukljucen. Nismo znali da ces tako brzo osjetiti zelju da odes u svoj stan. Nismo bili spremni da …..” nije mogla zavrsiti recenicu. Plasila se da kaze nesto sto ce je povrijediti.

“Nema problema mama. Ne mislim telefonirati. Ako budem nesto trebala doci cu kod vas. Vidimo se sutra.” okrenula se i sigurnim korakom krenula svojoj kuci.

Polako je usla i upalila svjetlo. Sve joj se cinilo kao da je prije pola sata izisla iz stana. Pogled joj je pao na fotografiju na radnom stolu. Prisla je i uzela je u ruku. Njih dvoje…. Srecni, nasmijeseni, zaljubljeni. Osjetila je kako joj se oci pune suzama.

“Sta si se uplakala, kao malo dijete” rekla je sebi glasno. I onda ocajno pomislila: “sta dalje?”

Znala je da ne smije kvariti njegovu srecu. Ona je bila proslost. Ali, da li je zaista tako? Zasto je svojoj kcerki dao bas njeno ime?

Upalila je radio i sjela za sto. To sto je osjecala se ne moze opisati rijecima. Na radiju je zacula pjesmu:

Lutam tu kroz puste ulice
Slutim da si opet uz mene
Tvoja njeznost meni znaci sve
Ona vodi kad je najteze
Sjecanja i snove moram sacuvati,
Ja znam jos te zelim ali to ne znas ti

Ova prica ce se pamtiti
Probudit cemo sapat vjecnosti
Vjetrovi zivota su jednom zaplesali
Svojom snagom ljubav tada probudili

I jos uvijek zivim za najljepsi dan
Opet te ljubim, osjecam, kao nekada
I jos uvijek zivim za najljepsi san
Iz kojeg me budi i otima
Dah svitanja…

Ustala je i ugasila radio. To joj nije trebalo. Uzela je stare albume i polako pregledala te fotografije. Najcesce su bili on i ona na njima. Tuga joj je obuzela srce, nije znala kako da si pomogne. Jasno joj je bilo, zbog cega nije mogla da se zainteresuje za nekog drugog muskarca. Iako joj je sjecanje bilo u tami, negdje duboko u njoj ta ljubav je bila skrivena i samo cekala momenat da ponovo izbije na povrsinu. I sad kad joj se to desilo nije znala sta da ucini.

Najbolje je da opet ode. Ne moze ostati u tom gradu gdje ce ga stalno sretati. Mora ga pokusati preboljeti, poceti novi zivot, traziti novu ljubav. Znala je da to trenutno nije moguce. Da ga tako jako voli, da bi sve u zivotu dala da se tih zadnjih par godina izbrise, da sve bude kao prije. Ali to je nemoguce. Otice iz ovog grada. Ponijece uspomene i ljubav prema njemu. Tu ljubav koja je toliko jaka i koja je tjera da ucini sve moguce da ga ne povrijedi. Znala je da on ne misli tako o njoj. U zelji da ga zastiti povrijedila ga je toliko da je nemoguce da joj to ikad oprosti. Mora zivjeti s tim.

Nije primjetila kako vrijeme odmice. Vec se pocelo smrkavati kad je neko zazvonio na njenim vratima. Uplaseno je ustala, nije nikog ocekivala, pa osim njenih roditelja niko i ne zna da je tu. Ne, neko zna…. Da li je to on?

Polako je krenula prema vratima i provirila kroz spijunku. Vidjela je samo dugu crnu kosu, lice je bilo spusteno prema podu.

“Ko je?” upitala je.

“Ja sam, Suzana. Otvori vrata vec jednom!” zacula je nestrpljivi glas svoje nekada najbolje prijateljice.

Obradovano je otvorila vrata i jako je zagrlila.

“Suzana! Kako mi je drago da te vidim!” uzviknula je.

“Ah da?” ironicno je rekla Suzana. U ocima joj je vidjela radost da je vidi. “Tu tvoju dragost pokazujes na vrlo neobican nacin. Mogu li uci?”

“Naravno, oprosti” sklonila se i pustila je da udje. “Vjerovatno imas milijun pitanja za mene.”

“Hahaha dobra si. Milijun pitanja…. Za pocetak bih ti postavila samo jedno: kako si mogla nestati bez rijeci i ovolike godine se ne javljati?” prijekorno je upitala.

“To je jako duga prica. Prvo mi reci odkud znas da sam opet tu?”

“Rekao mi je neko kome si srce slomila.” znacajno ju je pogledala. “Kako si to mogla uciniti?”

Suzana, nekad se u zivotu dese nepredvidljive stvari. Ako imas vremena, radovalo bi me da sjednemo kao prije i da ti ja sve ispricam.”

Sjele su, i ona je pocela svoju pricu. Suzani su se na licu ocrtavali svi osjecaji dok je slusala sta je njena najbolja prijateljica dozivjela. Od onog dana kad joj je ljekar rekao za tumor do danas, kad je njega ugledala u gradu. Kad je zavrsila, Suzana je jako zagrlila i prosaputala:

“Tako mi je zao. Zasto mi nisi nista rekla? Zasto mi tvoji roditelji nisu ni jednu rijec o tome rekli? Isla sam hiljadu puta kod njih, stalno su mi pricali da si na putu, da se provodis…. Nemas pojma kako sam bila ljuta, razocarana. I danas sam dosla samo da ti kazem da nisi nikakav covjek, da si me neizmjerno razocala. Oprosti mi sto sam tako mislila o tebi.”

“Ne moras se nista izvinjavati. Razumijem te.” odgovorila je s osmjehom. “Tako je dobro sto si tu. Nisam ni znala koliko mi nedostajes.”

“I? Kako se sad osjecas? Ima li opasnosti da se tumor vrati? Ili nesto drugo?”

“Ne vjerujem. Doktori su rekli da sam potpuno zdrava. Nadam se da se nece ponoviti. Ne bih imala snage vise.”

Da li namjeravas ostati ovdje? Bilo bi divno imati te opet tu.”

“Ne znam Suzana. Tek sam dosla i odmah sam srela njega. Jos uvijek ga volim. Toliko, da mi ta ljubav stvara fizicku bol. Ne bih mogla podnijeti da ga sretnem u gradu sa zenom. Kako je mogao tako brzo da me zaboravi!” oci joj se opet napunise suzama.

“Pa nije mu bilo jednostavno. Patio je uzasno. Stalno me je zvao telefonom i raspitivao se o tebi. A ja mu nisam nista znala reci. I onda je upoznao nju. Mislim da je ozenio samo da bi imao razlog da te zaboravi. Mislim da je to bio ocajnicki pokusaj. Ali, ima tu jos nesto sto sigurno ne znas.”

“O cemu se radi?”

“Ja ga naravno ne srecem vise cesto kao prije. I ovo sto cu ti reci nisam cula od njega, prema tome ne garantujem da je tako. Ali cujem da nije srecan s njom. Ili ona s njim. Tako nekako. Ona prica da mu je u zivotu druga, da je nikad nije volio kao neku prije nje. I da je ta druga jos uvijek u njegovom srcu.” pazljivo je izgovorila ne ispustajuci je iz vida.

“Oh ne! Tako mi je zao! To je jos veci razlog da napustim grad. Vidjela sam mu kcerkicu. Prelijepa je. Ne zelim da to dijete pati zbog mene.”

“Ne znam sta da ti odgovorim. To moras odluciti sama. Da li ces pricati s njim? Da li ces mu reci zbog cega si tako iznenada nestala?”

“Ne, to ne dolazi u obzir. Mora me preboljeti, mora pokusati da zavoli svoju zenu. A ne vjerujem da bi to uspio kad bi znao pravi razlog mog odlaska.”

“Ja moram ici sad. Dogovorila sam se s nekima da izidjemo veceras. Hej, pa ako si ok, hajde sa mnom! To bi bilo ludo!”

Nasmijesila se Suzani i rekla:” Hvala ti na pozivu, ali umorna sam jako i mislim da nisam u tako dobrom raspolozenju da ludujem s vama veceras. Drugi put, ok?”

\”Nema problema. Doci cu sutra do tebe opet. Ne, bolje, hajde da se nadjemo u nasem starom kaficu na kafi! Oko pola 1, vazi?”

“Dobro, doci cu. Obecavam.”

Ustala je i jako je zagrlila. Onda je Suzana otisla. Ostala je opet sama sa svojim mislima.

Sa Suzanom se fantasticno provodila. Uzivala je u njenom drustvu i s osmjehom pozdravljala staru raju koja se iznenadjeno raspitivala gdje je tako naglo nestala i zasto se nije javljala. Odgovarala je da je dobila tu mogucnost da upozna svijet i da je to iskoristila. Vrijeme je jako brzo prolazilo. Taman se smijala nekoj anekdoti sto joj je Suzana ispricala, kad je na ulazu ugledala njega. I on je nju vidio i odmah se uputio prema njenom stolu.

“Moram na brzinu u wc.” rece Suzana i ustade

Ona ju je ljutito pogledala. Nije ok da je sad ostavlja samu, ali je znala da Suzana to radi namjerno. Suzana je zeljela da taj njihov prvi susret prodje bez nekih svjedoka u blizini. Nesigurno je pogledala u njega.

“Zdravo” rekao je

“Zdravo” odgovori ona. Nije znala kako da nastavi, sta da kaze. I on je cutao. Ni jedno nije znalo kako da prekine tu situaciju.

“Mogu li sjesti kod tebe?” upitao je i stavio ruku na stolicu.

“Da, naravno. Oprosti.”

“Kad si se vratila?” upitao je.

“Juce. Jos se uopste nisam navikla da sam tu.”

“Lijepo je vidjeti te opet.”

Ona se samo nasmijesila. Nije znala sta da odgovori na ovo. Onda se sjetila njegove prelijepe curice.

“Kcerkica ti je prekrasna.” nije bila svjesna, da je to izgovorila naglas.

“Da, predivna je. Oduvijek sam zelio da ti budes mama moje djece.” tuzno je rekao.

“Molim te, ne govori o tome. To je proslost.”

“Reci mi samo jedno. Zasto si tako naglo nestala? Sta se desilo? Mislim da bi mi bilo puno lakse, kad bih to mogao razumjeti.”

“U zivotu se dese takve stvari. Nesto nenadano, neocekivano. Morala sam. I o tome ne treba vise pricati. Sto je bilo, bilo je.” Oci su joj se napunile suzama. Mrzila je sebe zbog toga.

“Ne! Mi moramo o tome pricati. Ja moram napokon znati sta se desilo! Ne mogu vise zivjeti s tim pitanjima. Vidim na tebi da mi nesto krijes!” iz njega je sva tuga izisla na vidjelo.

Nije mogao drugacije, jako je zagrlio. U tom momentu je shvatila da joj je mjesto samo pored njega. Zeljela je da to ostane vjecno tako. Ali onda je opet razum izbio na povrsinu. Njezno ga je gurnula od sebe.

“Ne cini to, molim te. Moras dalje zivjeti svoj zivot. Mi smo proslost.” borila se sama protiv sebe.

“Ali, ti me jos volis! Vidim to na tebi. Pricaj sa mnom.”

“Ne, tu se nema vise sta reci. Oprosti, moram ici.” Ustala je i uzela svoju tasnu.

U tom momentu se pojavila Suzana.

“Ja idem. Vidimo se.” Rekla je u prolazu i napustila kafic. Uputila se svojoj kuci.

Usput je razmisljala o toj uzasnoj nesreci koja se desila i njoj i njemu. Bila je beskrajno tuzna i ljuta na tu sudbinu koja joj je to ucinila.

Dan je prosao jako brzo. Nije ni primjetila da se vec smrklo. A roditeljima je rekla, da ce ih posjetiti danas! Nije zeljela da se brinu, a nije imala telefona da im se javi.

“Sta mogu, idem k njima.” Pomislila je u sebi i pocela se oblaciti.

Proslo je par dana…. Ona je posjecivala svoje roditelje, rodbinu i uzivala u drustvu svojih prijatelja. Njega vise nije sretala. Dosta je vremena provela u razmisljanju i donijela odluku da je najbolje da se zauvijek vrati u Ameriku i nastavi tamo raditi kao i do tad. Znala je da joj nece biti jednostavno da ode, ostavi svoje roditelje i sve uspomene kojih se sad napokon sjecala. A bila je najvise tog bola svjesna i ljubavi za koju je znala da buducnost ne postoji. Ali, tako je najbolje. Nema druge mogucnosti, nego otici i pustiti ga da zivi svoj zivot.

Dan prije nego sto ce otputovati nazad za Ameriku je dosla Suzana da se oproste. Pokusavala se saliti s njom, ali bilo im je obadvjema tesko da se opet rastanu. To vrijeme koje su sad provele skupa je skoro nadoknadilo one godine koje su prosle u njenoj borbi za zivo

“Da li ces se jos s nekim pozdraviti?” znacajno ju je upitala Suzana.
“Osim mojih roditelja, vec sam se pozdravila sa svima.” odgovorila je ona, ignorirajuci Suzanin pogled. Pravila se da ne razumije.
“Dobro ti znas sta ja mislim. Zato mi odgovori: mislis li opet nestati kao prosli put, ili ces mu barem pozeljeti sve najbolje prije nego sto odes?”
“Ne. Necemo se vise vidjeti. Bar ne planirano. Ne zelim to.” Odlucno je odgovorila.
“Zao mi je. Zbog tebe i zbog njega. Ja sad moram ici. Obecaj mi da ces mi se javiti kad odes tamo. Nemoj opet da nestanes.” Jako ju je zagrlila.
“Naravno. Obecavam. Ti si i uvijek ces biti moja najbolja prijateljica.”
Suzana je izisla a ona se vratila da zavrsi jos zadnje pripreme za put. Posmatrala je sitnice po kuci koje su joj bile jako drage i odlucivala sta ce ponijeti sa sobom. Ovaj put je isla sa znanjem da ce tamo ostati, da ce tamo graditi svoju buducnost. Ali, tuga je i ovaj put bila prisutna.
Vec je bilo pola osam kad je neko zazvonio na njena vrata. Prisla je i bez razmisljanja otvorila. Pred vratima je bio on. Iznenadjeno je gledala u njega i nije znala kako da reaguje.”Zdravo.” Rekao je. “Cuo sam da sutra odlazis.”
“Da.” Samo je odgovorila.
“Mogu li uci, ili cemo pricati ovako na vratima?”
“Zasto?”
“Sta zasto?” pravio se da je ne razumije.
“Mislim da ne bi trebao ulaziti. Nemam vise sta da ti kazem.”
“Ali ja tebi. Zelim da se bar ovaj put oprostim s tobom. Nadam se da ces mi to dopustiti”
Ona se bez rijeci sklonila u stranu i pustila ga u stan. Znala je da je to greska. Uputio se direktno u dnevnu sobu. Da bi prekinuo tisinu, rekao je:
“Ovdje je sve kao prije. Osjecam se kao da sam juce bio zadnji put kod tebe” “Da, ali se mnogo toga desilo u ovih par godina. To znas i sam jako dobro.”
Sjela je i cekala da on kaze sta zeli. On je sjeo pored nje. Bilo joj je neprijatno i to je vidio.
“Nije valjda da se plasis? Necu ti nista.” Pokusao je da se nasali.
“Ne plasim se. Ali mi se ne dopada da si pored ovolikog mjesta sjeo kraj mene. Jos uvijek mi nisi rekao sta zelis.” Mislila je ako bude neljubazna da ce on brze otici.

“Sta zelim?….. Zelim da mi napokon kazes istinu. Zelim da se ove godine izbrisu, da smo opet ono sto smo nekad bili. Da se ovo sve nije nikad desilo. To zelim!”

“Dobro znas da je to nemoguce. Zasto otezavas ovu situaciju? Zasto ne odes svojoj kuci, zeni koja te ceka i tvojoj prelijepoj kcerkici? Zasto si dosao ovamo? Znas da to nisi trebao uciniti!”

“Znam. Sve znam. Ali znam i da te volim vise nego sto sam ikoga volio. I znam da ti jos uvijek volis mene. I znam da mi je svaki dan pakao od kad si otisla. Da se ne prestajem pitati sta se desilo, zbog cega si nestala.” Oci su mu se napunile suzama.

Ona ga nikad nije vidjela takvog. Nije mogla drugacije, zagrlila ga je i zaboravila na sve sto je do tad bilo. Zeljela je da ga utjesi, da ne gleda tu bol u njegovim ocima. Njezno ju je poljubio. Prvo polako, nesigurno, a kad mu je odgovorila na poljubac, postao je posesivniji. Zagrlio je i ljubio da da je od tih osjecaja pocela drhtati. Nije mogla da misli, osjecala je da je tu, da je napokon kraj nje, da ga toliko voli i da sve ostalo nije bitno.

Voljeli su se kao nikad to tad. Nije ni o cemu razmisljala, samo da je on sad tu i da je drzi u narucju. Bilo im je krasno. Nezaboravno….

Oko ponoci su lezali, sretni i bliski kao nikada prije. Odlucila je da mu kaze istinu. Da mu kaze da ga nikad nije zeljela povrijediti. Da ga voli kao i prije i da ga nikad nije prestala voljeti. On je s nevjericom slusao pricu o proteklih par godina. Nije ni primjecivao kako je jako grli, kao da zeli da je zastiti od svog bola kroz koji je prosla. Plakao je s njom.

“Oh Boze…. zasto mi to nisi rekla? Zasto si zeljela da kroz sve prodjes sama… A ja budala, proklinjao sam te zbog toga sto si mi ucinila, dok si se ti u to vrijeme borila da prezivis! Oh Boze…..”

Smiri se, molim te.” i ona je plakala. “Nisi mogao nista izmjeniti… Nisam znala da li cu prezivjeti i zeljela sam da me zaboravis da ne bi patio za mnom.”

“Da. Ali te ja nikad nisam zaboravio. Patio sam za tobom, pokusavao da te zamrzim, ali sve je bilo uzalud. Jedino sto me je svaki dan mucilo je zasto si to ucinila….. Zasto mi tvoji roditelji nisu rekli istinu? Ili Suzana?”

“Oni nisu smjeli, obecali su mi da nece reci. A Suzana nije znala. Nisam joj nista rekla bas zbog toga jer sam se plasila da ce ti na kraju popustiti i ispricati sve. A to nisam zeljela.”

I sta sad? upitala se u sebi. Ne moze ga rastaviti od te kcerkice. Bez obzira koliko se vole, njegovo je mjesto pored njegove zene i djeteta.

“Pocecemo iz pocetka. Sve ce biti dobro. Ja cu razgovarati s zenom, sve cu srediti.”

“Ne! Ne cini to jos. Moramo razmisliti.” pokusala je da ga ubijedi.

“Tu se nema sta razmisljati. Ja pripadam tebi i ti pripadas meni.”

Samo ga je nijemo zagrlila. Znala je da stoji pred najtezom odlukom u svom zivotu

Da…. tu noc ga je uspjela nagovoriti da se vrati kuci, i da zeni jos nista ne govori. Predlozila mu je da dodje sutra i da jos jednom razgovaraju o tome. Cim je on izisao iz stana, pocela je pakovati svoje stvari. Sreca da on nije znao, da njen avion polijece tako rano ujutro.

Na brzinu je napisala Suzani kratko pismo i zamolila je, zaklela je u njihovo prijateljstvo, da ni pod kojim uvjetima njemu ne da njenu adresu. Ujutro je vec u 6 sati izisla iz stana. Roditelji su je odpratili na aerodrom. I njima je jos jednom podvukla, da nikome ne govore gdje je. Oni koji trebaju, imaju njenu adresu, obrazlozila je.

I tako je, teska srca sjela u avion i odletjela negdje daleko….

——————————————————
Prolazilo je vrijeme. U Bosni je poceo rat i ona je izgubila svaki kontakt sa Suzanom. Odmah na pocetku rata, njeni roditelji su napustili grad i dosli k njoj. Mama joj je rekla da zna, da je on neposredno poslije njenog odlaska takodje otisao iz grada. Sa svojom zenom i kcerkom.

Ona je pokusavala da ga zaboravi. Na momente joj se cinilo da joj se to i desilo. Mislila je da se zaljubila i nakon 3 godine je odlucila da se uda. Neposredno poslije toga postala je i sama majka. Ali jos za vrijeme prve godine braka je shvatila, da je to samo zabluda, da joj je muz drag, ali da svog momka iz mladosti jos nije zaboravila.

Sedam godina nakon njihovog zadnjeg vidjenja nasla je kartu u posti. Pisalo je samo: “Jos uvijek te volim.” I nista vise! Ali, nesto drugo nije ni bilo potrebno. Prepoznala je rukopis. Bila je sva zbunjena, slomljena, nije znala vise nista.

Par dana kasnije zazvonio je telefon. Javila se i cula kako s druge strane zice jedan tako poznat i drag glas rece:

“Kako je dobro cuti tvoj glas”

Tisina. S obje strane. Suze su joj tekle niz lice.

“Da li si jos tu?” upitao je.

“Da.” prosaputala je. “Kako si me nasao?”

“Suzana…. Sreo sam je na moru, pricali smo dugo i onda sam je ubjedio da mi da tvoju adresu. Rekao sam joj, ako zna sta je ljubav, ako si joj ikad ista znacila, dace mi je. I to je ucinila.”

Nije znala sta da odgovori na to. On je nastavio:

“Jesi li svjesna kroz sta sam prolazio? Trazio sam te preko prijatelja i poznanika, cak sam i internacionalni crveni krst molio za pomoc. Ni internet mi nije pomogao…..”

Ona i dalje nije mogla rijeci izustiti. Onda je upitala:

“Kako si? Gdje si sad?”

Odgovorio joj je gdje se nalazi. Drugi kontinent. Daljina…. A opet tako blizu….

“Kako ti je zena?

“Mi smo neposredno poslije tebe napustili Banjaluku. Otisli smo za Hrvatsku. I par mjeseci poslije toga se razveli…. Nadao sam se, da cu te naci, ali to mi do sad nije uspjelo…. Sve sto sam ikad u zivotu zelio je, da budemo skupa.”

“To je nemoguce. Za to je kasno.” prozborila je. Bol je rasturala, ali znala je da povratka nema. Ne vise.

Ispricala mu je ono sto je i sam znao. Da se udala, da je majka i da ni pokoju cjenu ne moze da sve to izbrise i bude s njim. Bez obzira koliko bi ih to oboje usrecilo. Bilo bi previse ljudi koji bi zbog njihove srece patili.

Na kraju mu je rekla:

“Nemas pojma sta mi znaci sto sam ti cula glas. Uzasno me boli sto vise nikad necemo biti skupa. I nikada se necemo vidjeti. Uvijek cu te voljeti, ali to je sve sto ti mogu dati. Mene, moje tijelo, vise ne mozes imati. Ali imas nesto sto niko drugi prije i poslije tebe nije imao: moju ljubav.”

Ne cekajuci njegov odgovor spustila je slusalicu. Od tada je proslo par godinica. Nisu se vise culi. Nije je vise kontaktirao. Ali uvijek kad cuje jednu pjesmu, suze joj krenu niz lice. I zato je evo postavljam ovdje, da zna da ima neko ko misli na njega i ko mu porucuje: TEBI LJUBAVI

Dal pomislis na mene
Kad hladna kisa pada
Ma gdje mi zivis sada
Dal nocas imas sna
Razdvojio nas zivot
Na dvije strane svijeta
Od vjecitoga ljeta
Do hladnog sjevera
Al isto nam je nebo
Sto nocas snama place
Isto nam je suza iz oka kanula
Ja znam da nisi sretan
I mene tuga slama
Jer ljubav kao nasa
Je ljubav vjecita
Dal pomislis na mene
Kad nekog drugog ljubis
Dal moje ime skvisne sa tvojih usana
Razdvojio nas zivot
I neznam gdje si sada
Al nema noci,dana da ne mislim na nas
Al isto nam je nebo
Sto nocas s nama place
I isto nam je suza iz oka kanula
Ja znam da nisi sretan
I mene tuga slama jer ljubav kao nasa je ljubav vjecita.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s